-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Svi stradali u nesreći na Pjenavcu izvučeni su istog dana izuzev Šućra Šukurice iz Raklja kod Zatona, Ratka Bulatovića iz rovačkog sela Cerovica, i omiljenog glavnog inžinjera, kapetana Vlastimira Đorđevića iz Beograda, kojeg su radnici od milja zvali kapetan Lasta.
Šućro Šukurica, najmlađi od poginulih, nađen je tri ili četiri dana kasnije i uz sve vojne počasti sahranjen u rodnom selu. Nije bio oženjen, imao je samo majku Zahidu i mlađu sestru Fehimu, koja će nedugo potom prosto svisnuti od tuge za bratom jedincem. Nesrećna majka Zahida je onda prodala to malo imanjca i odselila iz Raklja kod brata na Bunu kod Mostara, gdje je uskoro i ona umrla.
Ratko Bulatović najstariji od devetoro djece glasovitog Rovčanina Jovana Mirova imao je 49 godina kad je nestao u lomu srušenog mosta Pjenavac i bio je najstariji od svih stradalih u toj nesreći. Bio je izuzetno ozbiljan, kako je i priličilo sinu Jovana Mirova i rasadniku u kojem je ponikao, a iza njega ostalo sedmoro siročadi. Za njegovim tijelom se tragalo ravno 30 dana. Za sve to vrijeme, njegov ojađeni otac, koji je imao blizu 90 godina, nije odstupao sa obale Morače, a kad su mu trideset prvog dana kazali da je već pominjani Božina Vasiljev Bulatović našao njegovog sina, poradovao se gotovo kao da su mu javili da je živ, a potomcima je, po starostavnom običaju, ostavio amanet da se pokume sa kućom Božine Bulatovića.
Samo nekoliko dana pošto je nađen i sahranjen Ratko Bulatović, javljeno je da je šest kilometara nizvodno od Pjenavca, ispod mjesta zvanog Abisinija, nađen i leš kapetana Vlastimira Đorđevića. I on je iz Morače ispraćen sa svim počastima i sahranjen na Novom groblju u Beogradu, gdje su porodice kasnije, njemu i kapetanu Josipu Štimcu, podigle zajednički monumentalan spomenik.
Trideset i dvije godine kasnije, 1994, kad je otvoren njegov grob da bi u njega bila sahranjena njegova preminula supruga Milena, ispostavilo se, kako tvrdi Đorđevićeva starija kćerka Dragana, da u limenom sanduku nema nijedne kosti, već samo zemlja i kamenje u ostacima nekakvih krpa.
Tako je do danas ostala velika sumnja i neobjašnjiva zagonetka šta se desilo.
– Dva dana po pronalasku Ratka Bulatovića, pronijela se vijest da je nađeno i tijelo kapetana Vlastimira – Vlaste Đorđevića – tvrdio je potpisniku ovih redaka Božina Vlahović kao i njegov rođak Ljubo Vlahović, a obojica su u to vrijeme radili i preživjeli tragediju na Pjenavcu. Time je zaključeno traganje za postradalima, jer je to, kako se smatralo, bila poslednja, još nenađena žrtva.
– Ono što posigurno znam i u što se mogu zakleti jeste da je sanduk uveče bio izložen u klubu vojske u logoru na Pilopaću kod Manastira Morače i da smo ga tu svu noć dvoreli i odatle sjutradan ispratili za Beograd, ali šta je bilo u sanduku, da li je u njemu zaista bilo Đorđevićevo tijelo, u to se zaista ne mogu zakleti pošto je sve bilo zatvoreno i zaliveno –kazao je Ljubo Vlahović i dodao da u to tada niko nije ništa sumnjao.
Sjutra: ZAŠTO JE PRAZAN GROB MOGA OCA?
Nijesu dali bratu da ga vidi
– Pouzdano znam i pamtim – zapisao sam svojevremeno riječi Božine Vlahovića – da je Đorđevićev brat istog dana došao iz Beograda i da je odmah tražio da vidi nađeni leš, da identifikuje brata, ali mu to nije udovoljeno. On je poslije insistirao da vidi barem tog čovjeka, ribara koji ga je, navodno, našao, ali mu ni to nije omogućeno, jer ni vojska ni milicija, bajagi, nijesu znali o kome se radi, pošto je u pitanju bio krivolovac koji je pobjegao u strahu od kazne...